Self-help vs psihoterapija

Self-help ili samopomoć. Koliko je tu “ja”, a koliko “pomoći”?

Primjećujem da je samopomoć dostigla vrhunac popularnosti i primjene, a kako se trendovi često prihvataju nepromišljeno, rizici bivaju zanemareni.
Naglašavanjem nedostataka i posljedica samopomoći činim u svrhu pružanja profesionalne i informisane perspektive. Cilj je pomoći ljudima da prepoznaju situacije u kojim su dostupni alati dovoljni, a kada je potrebna stručna podrška za dublje emocionalne ili psihološke izazove.

Samopomoć obično podrazumijeva fleksibilan i multimedijalan pristup unutar koga postoje konkretne metode ili alati koje osoba primjenjuje u svrhu poboljšanja opšteg života.
U modernom kontekstu, u tu svrhu obično se koriste analogni alati (knjige, dnevnici, planeri…), digitalni sadržaji (aplikacije, kursevi, socijalne mreže…), audio i vizuelni alati (motivacioni govori, audio knjige, vođene meditacije…) i grupe i zajednice (radionice, seminari, mentori, koučevi…).

Samopomoć pruža opšte savjete, ne baveći se tvojom ličnom pričom (primjer: osjećaš se anksiozno, uradi ovo…). Ti možeš da ih donekle primjeniš, ali s time ulaziš u potencijalni rizik od pogrešne i nepravovremene primjene, što dalje rezultuje frustracijom i eventualnim pogoršanjem psihičkog stanja.
Individualnost je temelj svakog autentičnog razvoja.
Životne okolnosti, izazovi i promjene ne utiču jednako na sve, jer svaka osoba ima samo svoj unutrašnji svijet kroz koji doživljava, oblikuje i tumači iskustva.
Iz tog razloga ne može biti govora o univerzalnim “receptima”. U protivnom bi bilo relativno lako napraviti set pravila, nekakvu vrstu “upustva” i “rješenja” za život.
Knjiga ili kurs ne poznaju i ne prepoznaju tvoju krizu, iako u njima možeš pronaći dijelove sebe, to je samo univerzalni fragment, neka vrsta zajedničkog nazivnika, koji svakako ima svoju primjenu, ali ne osigurava primenjivost u svim slučajevima. Šta ovo zapravo znači?
Ti možeš biti svjestan nekih obrazaca, ali je normalno da mnogi ostaju izvan tvog uvida. Svi smo subjektivni “iznutra” što je ograničavajuće za rad na sebi sam sa sobom. Iz “ja” pozicije promašujemo, zanmarujemo i/ili ne vidimo ključno.
Dakle, potrebno je stručno vođenje kroz proces.

Upravo iz tog razloga postoje psiholozi i psihoterapeuti. Dugogodišnje stručno obrazovanje i strogi profesionalni standardi oblikuju nas u stručnjake sa jasnom svijesti o odgovornosti. Nismo stekli samo znanja, već i vještine kada i kako ga primjeniti.
Psihoterapija bi trebala da se prilagodi baš tebi i tvom životnom kontekstu, da psihoterapeut reaguje u realnom vremenu.

Samopomoć ne nudi korektivno iskustvo, odnosno, u psihoterapijskom radu, iskustva iz prošlosti se doživljavaju na novi, iscjeljujući način, za šta je potreban drugi. Svi mi smo formirani iz odnosa, naš identitet, način razmišljanja, emocionalni obrasci, generalni odnos prema svijetu i sebi nisu nastali izolovano, sami od sebe, već kroz iskustva sa drugim ljudima – prvenstveno roditeljima, porodicom i bliskim osobama. To su duboko ukorijenjeni obrasci koji traže vrijeme, osvješćivanje, razumijevanje. Kada znamo sve ovo, zar nije preambiciozno i rigidno postaviti nove ciljeve koji zahtijevaju tvoju instantnu, i često, ne malu promjenu?

Pitam se i koji su kontraefekati toga, koliko sebe obmanjujemo i gubimo na taj način? Kao visoko socijalna i emocionalno osjetljiva bića, dolazimo na svijet opremljeni urođenim emocionalnim aparatom koji omogućava formiranje i održavanje međuljudskih veza. Ovaj urođeni kapacitet je evolucijski dizajniran tako da osigurava preživljavanje kroz vezu sa drugim. Drugim riječima, ljudi nisu samo skloniji socijalnom životu, oni neophodno zavise od njega za preživljavanje i razvoj. Naučna istraživanja iz biologije, sociologije, neurologije i psihologije potvrđuju da je ovo čvrsto utemeljena činjenica. Iskustvo u odnosu je ono što najdublje oblikuje naš život. Samopomoć može ponuditi znanje, ali ne i siguran, kontrolisan proces samo(u)poznavanja, regulacije i transformacije za koju je odnos neophodan.

I na kraju, opasnost od idolizacije. Postoje slučajevi u kojima su “self-help” grupe ili “life coaching” programi poprimili kultno ponašanje i maliciozne prakse, svjesna i zlonamjerna postupanja s ciljem da se drugom nanese šteta ili ostvari korist. Kako je ovo povezano sa samopomoći? Vođe ili autori, skloni su zauzimanju “božanskog statusa”, iskorištavaju autoritet, centralizuju moć i manipulišu, ostavljajući utisak nepogrešivosti i superiornosti, baš kakvim i ti želiš da postaneš, samo ako…
Ovo može kratkoročno motivisati, ali dugoročno nosi rizik od zavisnosti i mnogih gubitaka, kako materijalnih, tako i nematerijalnih.

Među poznatijim primjerima je NXIVM program samopomoći koji je korišćen kao maska za organizovani i duboko zlostavljački sistem, ali je vođa Keith Raniere osuđen za seksualno ropstvo i manipulaciju članova (United States Department of Justice, 2020).
Slično je i sa Lifespring, koji je učesnike podvrgavao intenzivnom emocionalnom pritisku i kontroli mišljenja (Singer, 2003, str. 202). Učesnici su izvještavali o snažnim emocionalnim iskustvima, pritisku da se prilagode očekivanjima grupe i kontroli svojih misli i stavova (The New York Times, 1987).
Grupa Lighthouse istražena je zbog izolacije članova, finansijskog iskorištavanja i emocionalnog zlostavljanja (BBC, 2022).
Sve tri organizacije su se predstavljale kao “self-help” programi, odnosno programi za lični razvoj.

Ovi primjeri pokazuju kako, bez kvalifikovanog i stručnog nadzora i kritičkog preispitivanja, samopomoć može prerasti u oblik manipulacije i kontrole.
Navedeni primjeri su rijetki, ali važno je da si ti oprezan i informisan, jer se forme samopomoći mogu lako prilagoditi i za manje ekstremnu i uočljivu zloupotrebu.

U oblstima zavisnosti, ozbiljnih mentalnih poremećaja i trauma, samopomoć može biti opasna i ugrožavajuća, baš zbog neimanja kontrole nad procesom, momenta retraumatizacije, banalizovanja ozbiljnih simptoma i na kraju odlaganja potrebe za stručnom pomoći.

Ovo me dovodi do zaključka, da samopomoć ne može biti dovoljna. I uz hiljade stranica i sati sadržaja efekat ostaje nedostižan.